Još jedna tmurna nedjelja

Svima je već odavno bilo jasno da ćemo se s predsjedničkim kandidatima družiti još koji tjedan. U „kući“ (pogledaj jedan od prijašnjih postova) će tako ostati 2 kandidata. Jedan je već na temelju prvih rezultata bio siguran, a drugi tek naknadno proglašen na temelju listića koje smo svi mi jučer zaokružili.

No jesmo li? Uvijek me fasciniralo kako se izbori uvijek održavaju nedjeljom. Istina je da većina ljudi na taj dan ništa ne radi, ali možda baš tu i leži srž problema. Osobno mrzim nedjelje, jer su trome, dosadne i pomalo depresivne. Ako uz spomenuto pribrojimo kišu, neprimjerenu za ovo doba godine, te želju za što manje kretanja uzrokovanu sa prenatrpanosti želuca tijekom blagdanskih doručaka, ručkova i večera, nije baš ni čudno što je odaziv takav kakav jest.

Druga stvar koja me također na svakim izborima fascinira, je količina znanja koje odjednom svi imaju o politici. Odjednom se svi u sve razumiju. Tko je lijevo, tko desno, a tko centar ali mu ne valja „špur“. Tko vodi kakvu politiku i zašto je baš njegov favorit u ovom trenutku najbolji. Tko je dobar, a tko loš. Tko je krao, kada i koliko. Tko ne pere ruke poslije obavljanja velike i male nužde itd.

Kampanja se po običaju u cijelim svojim tijekom bazirala na nadmudrivanju. Previše okrivljavanja drugih i premalo ideja, a upravo su nam one u ovom trenutku najpotrebnije.

Kandidati su se očekivano, najviše koncentrirali na one malo starije, te one mlađe. Starije su odabrali naravno zbog kvantitete i  nade da je statistički najvjerojatnije da najveći dio ovog biračkog tijela potencijalno pati od nekog oblika skleroze, a mlade zbog one zvučne parole da „na njima svijet ostaje“.

Kao i u svako predizborno doba, i ovog puta predbožićno vrijeme su nam uljepšavali koncerti sa publikom sastavljenom od volontera koji isforsirano mašu transparentima, neizbježnih penzionera, te ostalih 97% uglavnom klinaca koji su na događanje došli da bi izostali sa zadnje prilike u ovom polugodištu da ih profesorica ispita gradivo iz matematike.

[ad#ad-2]

Naravno da na kraju iza gore spomenutog malog odaziva ipak stoji prilično loša ponuda. Ne znam je li i u drugim zemljama ovako, ali pomalo sam žalostan kada vidim da već tko zna koje izbore za redom biramo „najmanje zlo“ od čak 12 kandidata i to u demokratskoj državi. No nepromišljeno bi bilo zaključiti da tih 12 najreprezentativnijih građana Republike Hrvatske nemaju svoje kvalitete, naprotiv…

Josipovićeva pravednost*, Bandićeva karizmatična bradica, Vidoševićev „Bajadera-man“ smiješak, Kajinova odlučnost, Tuđmanov intelekt, Jurčevićevo domoljublje i Mikšićeva već legendarna optimističnost, sve skupa umotano u paket po špranci kreatora kampanje Dragana Primorca (tko god on bio) možda bi bilo dostojno odaziva više od polovice glasačkog tijela. Ovako su i ovi izbori bili samo još jedna tmurna nedjelja.

* dugo sam razmišljao da li da ovdje stavim navodnike, ali s tim je komunicirao tijekom cijele kampanje pa valjda je to zaista i mislio.