Kako je uspio Medveščak?

Početak je mjeseca srpnja. Premijer Republike Hrvatske upravo je podnio ostavku. Zemlja je u krizi, a glavni grad Hrvatske kuha se na 30-ak stupnjeva celziusa,  što nervozu i strepnju samo čini još većom. U tom istom gradu, skupina zaljubljenika u sport upravo je saznala da njihov hokejaški klub ima šanse početkom devetog mjeseca pristupiti godinama toliko željenoj EBEL ligi. Postojao je samo jedan problem. Kako gradskim čelnicima i potencijalnim sponzorima u tom trenutku objasniti koliku bi važnost ova investicija mogla imati za hrvatski sport?

Nepuna 3 mjeseca kasnije, prepuna Ledena dvorana Doma sportova pruža ovacije domaćoj momčadi koja u nekoliko navrata svladava i najjače u ligi. Da, desilo se čudo. Ukoliko ste pomislili da ću vam otkriti čarobnu formulu ove predivne priče, moram vas razočarati. Zašto se i kako ovo desilo, ostati će vječna misterija poput  Stonehedga, krugova u žitu ili pak glasanja za HNS. Ni sami heroji s početka ove priče još uvijek nisu u potpunosti shvatili koliko se kockica ovdje posložilo. Znaju samo da su uspjeli.

No krenimo iz početka. Tko je prije ove fascinantne priče znao što je icing ili pak ono malo crno u obliku valjka što hokejaši mijenjaju loptom? Kada sam krajem kolovoza prošle godine vidio prvi billboard na križanju  Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca, mislio sam kako je riječ tek o jednoj utakmici. Kada sam vidio prvi prijenos nasmijala me voditeljska euforija, no ona se kasnije pokazala opravdanom, jer i ja sam uskoro krenuo na utakmice.

Iako je ova cijela priča zaista fascinantna, ukoliko malo pomnije izanaliziramo psihografiju pripadnika našeg okruženja, dio odgovora zapravo je prilično logičan. Ljudima je očito dojadilo riskirati život vlastiti život odlazeći na ritualna sakupljanja Hrvata, u kojima brojnija skupina drugoj dovikuje rimovane parole, dok se prave utakmice odvijaju iza zatvorenih vrata uprave kluba.

Ali i neki naši hokejaši slovima na svom dresu ne znanim hrvatskoj abecedi, odaju nam kosture u svome ormaru. Sada kada smo konstatirali da je u oba sporta nažalost ipak bitan onaj financijski rezultat na kraju godine, u čemu je onda stvar? U mentalitetu. Mentalitetu igrača, koji se kao takav ponajviše odražava upravo na gledatelje.

Neki dan me do suza nasmijala izjava jednog igrača našeg vodećeg nogometnog kluba, koji je rekao kako se za par godina vidi u nekom europskom klubu, kako bi si osigurao egzistenciju.

I dok taj naš talentirani nogometaš vozi AMG-ovu C klasu, i sanja o Bently-u, naši hokejaši voze Renault Megane i jednostavno igraju. Glupo bi bilo reći da ne igraju za novac, jer na kraju mjeseca i oni trebaju staviti kruh na stol i prehraniti obitelj, ali igraju sa srcem, što gledatelji vide. Uostalom, zato ih toliko i ima.

Smatram da podaci prilično govore sami za sebe. Iskorištenost kapaciteta dvorane je krajem dvanaestog mjeseca prošle godine (sjetimo se, onda nam je samo bio san ući u playoff) bila 97,7%, a od toga, 46% činili su roditelji s djecom. Gledanost cijele lige u odnosu na prošlu godinu, povećala se za 16%, a možda najfascinantniji podatak je brojka od 0 (nula) zabilježenih incidenata. Ovom zadnjem podatku u prilog ide i priča u kojoj jedan malo stariji navijač, nakon koje pive previše, baca plastičnu čašu svog omiljenog napitka na led. Iako je oko njega bilo nekoliko redara, nijedan od njih nije reagirao, naprosto iz razloga što su ga ostali gledatelji svojom reakcijom sramote i nevjerice, indirektno izbacili iz dvorane. Nakon što se nestašni navijač otrijeznio, napisao je pismo upravi, u kojemu se javno ispričava za svoj ispad.

Na kraju, vratimo se na početno pitanje – kako su ovo uspjeli? Puno se ovdje karata poklopilo, ali jedno je sigurno. Pokazalo se da dobra volja, motiviranost i upornost na kraju uvijek nekako naplate.

photo: www.medvescak.com

[ad#ad-2]