Kupnja poklona kao nemoguća misija

Upravo na onom vjeronauku po kojem u zadnje vrijeme kolektivno pljujemo, između reda učenja o Kršćanstvu i ostalim vjerama, kao danas se sjećam sata na kojem je vjeroučitelj indirektno očitao bukvicu svim “tetkama i strinama” koji nam pod bor ostavljaju kuverte s novcem, vrlo često u stranoj valuti. Nije čak ni tolika bit u novcu kao takvome, već činjenici da time zapravo šaljemo poruku da osobu kojoj dajemo novac zapravo uopće ne poznamo, ili smo pak prelijeni da joj tražimo poklon.

Rečeno itekako ima smisla, no puno bolje zvuči u teoriji nego u praksi, pogotovo ako ste vi onaj koji traži poklon. Zaista volim predbožićno doba, no na samu pomisao rituala traženja poklona dobivam želučane smetnje. Kada krenem razmišljati o kombinacijama koje samo što ne uključuju izračunavanje faktorijela, često me užasne pomisao da iskreno ne bih mogao dobro pogoditi poklon ni sam sebi.

Svi već “sve” imamo

Ovdje dolazimo do situacije u modernom društvu gdje zapravo svi već sve imamo, ili pak za stvari koje trenutno nemamo imamo vrlo specifične prohtjeve. Budući da, kad govorimo o blagdanskim poklonima, oni u principu nisu velikog budžeta, ukoliko ih kupujemo nemamo baš previše “prostora za plesanje” i uglavnom se odlučujemo na jednu od dvije opcije. Prva je igranje na sigurno i kupnja nekih od potrošnih roba – primjerice kozmetike; dok nam druga opcija ostavlja kupnju neke na prvi pogled simpatične novotarije za koju kasnije svi otkrijemo da je zapravo glupost.

Prva opcija, iako je zapravo “igranje na sigurno”, veliku zamku krije u specifičnim preferencijama osoba kojima kupujemo. Primjerice, netko možda koristi samo pjenu za brijanje uz dodatak Aloe vere, ili šampon za kosu uz dodatak mentola. Potrošači su danas toliko diferenciranih ukusa da, kao što sam već i napomenuo, često ni sami ne znaju što žele, pa je s tog gledišta položaj kupca poklona gotovo nemoguća misija.

Drugom pak opcijom, iako se na prvi pogled čini lošom, ipak imate neku šansu profitirati. Ja kao dječak nisam volio ketchup dok ga nisam probao, možda i vaši bližnji s oduševljenjem otkriju praktičnost nove futrole za banane.

Nusprodukt propale prve opcije je gomila stvari koje se jednostavno “forwardiraju s koljena na koljeno”, pa svakako provjerite rok trajanja prije konzumacije jestivih proizvoda koje ste dobili na poklon; dok nam propala druga opcija ostavlja groblje predmeta koji su ponekad toliko beskorisni da nam ih je neugodno i “forwardirati”. I jedna i druga opcija tako nam samo gomilaju stvari koje ne koristimo. Stvari koje nisu toliko izrod povećane ponude robe široke potrošnje, koliko već spomenute suverenosti potrošača.

Bitna je namjera

U cijeloj ovoj priči vrlo se često tješimo misli “pa bitna je namjera”. Kažem tješimo, jer duboko u sebi znamo da ćemo promašiti poklon. Ne zato što ne volimo one kojima kupujemo poklone, nego jednostavno zato što je šansa da pogodimo pravi poklon izuzetno mala. Na kraju smo sistematski primoreni kupiti glupost.

Vjerujem da se i vi slažete da je “bitna namjera” – pa zašto tu namjeri potpuno ne oduzmete novčanu vrijednost? Ne mislim oduzeti kao smanjiti ju, već onemogućiti je. Neke se stvari zaista ne mogu kupiti novcem, a nemaju nikakve veze s markom kreditne kartice koju iz principa neću spomenuti. Iznenadite ove blagdane svoje bližnje i pripremite im poklon koji će njima i vama imati neko sasvim posebno značenje. Ako ste umjetničaka duša nacrtajte nešto, napravite fotografiju ili ukras za bor. Ako vam to ne ide od ruke ispecite neki jednostavan kolač. Ili da jednostavno uklonimo svaku materijalnu vrijednost iz ove priče – učinite neko dobro djelo.

Sretan i blagoslovljen Božić svima.