Manje je više

Ako malo pratite inozemne blogove, sigurno ste barem jednom nabasali na Johna Chowa, čovjeka koji je već zaradio pola milijuna dolara bloganjem. Taj je izuzetno uspješan bloger i poduzetnik prije mjesec dana na svom blogu objavio vijest da se odriče svih svojih stvari, osim:

– Malog, 28 litrenog ruksaka
– 5 majica (4 kratke i jedna duga)
– Jednog para traperica
– Jedne proljetne jakne
– Dvoje kratkih hlača hlača
– Jednog para tenisica
– 5 pari bokserica
– Toaletnog pribora
– Torbice za prljavu odjeću
– MacBook-a Pro 15”
– 64GB Wifi iPad-a
– iPhone-a 4
– Livescribe Pen-a i male bilježnice
– Putovnice i kreditne kartice

Drugim riječima, čovjek koji je imao američki san, veliku kuću, bazen, 5 automobila… sada ima samo nabrojane stvari. John Chow inače je poznat po mnogim eksperimentima, od kojih je jedan završio bolničkim zbrinjavanjem, no je li i ovaj puta pretjerao?
John u spomenutom blogpostu istaknuo kako je jedan od glavnih razloga za pokretanje ovog eksperimenta, želja za povećanjem kreativnosti. Njegova je ideja već počela djelovati, jer mu je, kako navodi, već sinulo nekoliko odličnih poslovnih ideja.

Iskreno, mislim da će vas ovakva krajnost i bez uputnice vrlo lako smjestiti u žutu ustanovu na zapadnom kraju grada Zagreba, ali ima i u ovome poprilično istine, koja me natjerala na razmišljanje. Koliko zapravo stvari posjedujemo koje gotovo nikad ne koristimo, ili još bolje, koliko smo stvari preplatili, uzimajuću proizvode s dodatnim funkcijama, koje nikad nismo, ni nećemo koristiti.

Kao primjer sinula mi je zadnja veća stvar koju sam kupio – Philipsov 42′ LCD. Dok sam u trgovini čekao prodavača da provjeri do li ih još imaju, usporedio sam na licu mjesta sliku sa doslovno 3 puta skupljim LCD-om. Razlika se naravno vidi, ali cijelo mi se vrijeme u glavi vrti pitanje – vrijedi li zaista to dodatnih desetak tisuća kuna?! Naravno da ne, ali urođena doza ljudske pohlepe tjera nas da uzmemo najskuplji koji si možemo priuštiti (čitaj – uzeti na što više rata). U stvari, sve mi se više čini da odluke o kupnji ravnamo isključivo po budžetu, a ne po potrebama. Kladim se da većina ljudi kuji kupe takav televizor, neće nikad ni pogledati full HD zapis.

Ovaj me tok misli vodi do zaključka koji većina ljudi kojima ga ispričam bez pogovora odbacuje, ali kad o njemu malo bolje razmislite zapravo savršeno ima smisla. Osobno najiskrenije mislim, kako je enormno velik dobitak na lotu, jedna od najgorih stvari koja se nekome može dogoditi. Zamislite da ne trebate apsolutno ništa raditi do kraja života (OK nekima je baš ovo protuargument, ali kakav je to život u kojemu ništa ne radite… :S ). Zamislite da možete kupiti što god poželite. Kuće, vile, jahte, bazene, nakit… i naravno raznorazne gadgete :D

Vjerujem da se barem jednom u životu igrali Simse, ili ste barem čuli za njih. Kada je prije 10 godina izašla prva verzija igre, i ja sam je kao još osnovnoškolac naravno zaigrao. Iako me igra naprosto oduševila, ona mala spomenuta doza ljudske pohlepe, natjerala me da se sa starim 56K modemom spojim na Internet, i strpljivo učitavajući stranice IGN-a, skinem cheatove za igru – jer svi mi želimo biti bogati, zar ne?

I tako sam strpljivo tipkajući riječ “klapaucius” zaradio stotinjak tisuća simoleona, i kupio najveće zemljište, na kojem izgradio najveću kuću, koju sam namjestio sa svim stvarima koje sam mogao kupiti…

No mojoj je sreći tada došao kraj. Nisam jednostavno znao što dalje. Iako to sada zvuči smiješno, to mi je do tada bio jedan od frustriranijih trenutaka u životu. Imao sam sve, a zapravo nisam imao ništa. Kupio sam sve što sam mogao, isprobao sve što se isprobati dalo, a svako daljnje isprobavanje, rezultiralo je pukom dosadom. Igranje nije više više bilo zabavno, jer nije postojao nikakav cilj. Dok sam prije toga usavršavao vještine kako bih dobio promaknuće na poslu, koje bi donijelo više novaca, s kojim bi malo po malo napredovao kroz igru, koja u ovoj igri u stvari predstavlja pojednostavljen život.

Vratimo se sada na one televizore s početka, koji su tek vrh sante leda u koru impulzivnih i nepromišljenih potrošačkih odluka. Kao da će nas okolina percipirati manje vrijednima ako na zid ne stavimo najveći i najskuplji televizor, kupimo najbrži procesor, automobil s full opremom… A što više novaca imamo, kupnji je sve više, i što je još gore, postaju sve nepromišljenije; a ne možemo živjeti tri kuće, voziti pet automobila, krstariti sa dvije jahte… ili pak možemo, ali onda smo u situaciji vrlo sličnoj prethodno spomenutoj, samo što nas u pravom životu još mogu zabavljati narkotici.

No što na kraju želim naglasiti? Minimalizam u stvari ima smisla, a najbolje funkcionira, kao i većina stvari u životu, kada je umjeren. I ne kažem da ne trebate kupiti skupi televizor ukoliko ćete ga iskoristiti; naprotiv, to i jest moja poanta. Ali nemojte bacati novac na stvari koje nikad nećete iskoristiti. Zašto kupovati najbolji full HD televizor ako planirate gledati samo SD kanale, zašto kupovati fotoaparat od desetak tisuća kuna za fotografiranje rođendana, imendana, i 2 izleta i Maksimir godišnje; pa na kraju krajeva i zašto kupovati četverojezgreni procesor, ako nikad ne obrađujete video i mislite da je 3D Studio Max crtić.

P.S. S ovim za Facebook se u potpunosti slažem :)