Euro je prošao – tko je pobrao eure?

Iako je takozvani nacionalni ponos splasnuo još kada je Hrvatska već gotovo tradicionalno ispala u prvom krugu natjecanja, nogometni znalci još su nam jedno vrijeme dubinski analizirali taktike momčadi koje su ostale u igri za toliko željeni pehar europskih nogometnih prvaka. Navijalo se mnogo tiše, pilo se nešto manje piva, a rekviziti s kockicama skupljali su prašinu po trgovačkim centrima i čekali neka bolja vremena kada će ih nakon neke utakmice u kojoj će ‘Vatreni’ pobijediti, dečki iz kvarta ponosno isticati dok će s uključenih 4 žmigavca ‘raditi sranja po kvartu’.

Još negdje na početku ove dvadesetčetvero dnevne nogometne EUforije, naletio sam na jedan prilično nepromišljen članak u dnevnom tisku, s wannabe infografikom, koja je zorno prikazivala kakve sve koristi Hrvatska može imati od europskog prvenstva. Vratimo se na trenutak nekoliko godina unatrag, kada je još bilo govora da bi Hrvatska s Mađarskom mogla organizirati Euro. Hvala Bogu da se to nije dogodilo, jer bi se na kraju samo diskutiralo o tome trebaju li na novoizgrađenim stadionima pjevati Thompson ili Ceca, jer zbog rasprodanih sportskih klubova, i činjenice da se strane glazbene zvijezde uglavnom ‘razbole’ dan prije koncerta; zapravo samo oni imaju šansu napuniti stadione. Oni i hokejaši. Jedina je razlika što će vas ‘Medvjedi’ za to dobro oderati po džepu.

Čuti će za nas

No vratimo se na ovaj još uvijek aktualni, stvarni Euro. Zamislimo na trenutak sada već potpuno nemoguću situaciju – da je Hrvatska zaista i osvojila europsko prvenstvo. Mislite li da bi jedan Nijemac, Francuz ili Talijan; rekao – “idem ja u Hrvatsku, zemlju koja je uzela pehar koji smo mi htjeli, uzet ću sobu kod babe što je sa bojom za ogradu krivo napisala ‘cimer fraj’, i uživat ću u suncu i moru”. Na posljetku, možete li zamisliti Talijana koji će sada ljetovati u Španjolskoj?

S druge strane, neki ovo shvaćaju kao “dobru promociju zemlje”. Iako ne znam kakva je korelacija kvalitete napucavanja lopte i turističke ponude, priznajem da se prvenstveno radi o promociji imena. Ali Europa broji tek 50 zemalja, a ‘naša mala Hrvatska’ nalazi se u samom središtu. Ako neki Europljanin još nije čuo za nas, možda bolje da ne dolazi, jer bi se mogao zagubiti putem.

Nacionalni ponos na najjače

Shvatite ovo s malom rezervom, jer sam čovjek koji je dva puta u životu bio na utakmici (tri puta sam dobio kartu), iako živim ‘parsto’ metara od stadiona, ali cjelokupna ideja nacionalnog ponosa i potpunog fokusa za odgonetavanje odgovora na pitanje koliki Španolska i Italija imaju “kvalitet” mi zaista nema smisla, pogotovo u doba kada nam bdp pada, inflacija i nezaposlenost rastu, a premijer gušta u vili s regionalnim tajkunom i čovjekom za kojeg ćemo tek nekoliko dana kasnije saznati da je novi guverner Narodne banke, jer se bivši guverner s premijerom nije slagao ‘oko nekih stvari’. Stvar je još gora ako pogledamo da je krajnji rezultat svega ovoga zapravo napumpavanje cijene i prodaja ionako preplaćenih igraća koji su odavno napustili tu istu Hrvatsku koju tako jako vole; u neki bolji klub, kako bi sebi i svojoj obitelji mogli omogućiti “bolju egzistenciju” u nekoj poreznoj oazi. Ako mislite da je riječ “egzistencija” moj cinizam, reći ću vam da ju je zaista primjenio jedan naš nogometaš u nekom intervjuu prije par godina kada sam još gledao televiziju.

Na kraju dobivamo situaciju u kojoj u konačnici s Europskim prvenstvom dobivamo nešto manju ukupnu produktivnost, budući da, pogotovo muški dio populacije, misle samo o nogometu, te odlaze ranije s posla da stignu na utakmicu, a jedini koji donekle profitiraju, osim već spomenutih nogometaša, su pivovare i prodavači televizora. No i oni imaju svoje probleme, jer dosta je pive ostalo neispijeno, a televizori su se pokupovali još prošli Euro, kada je HRT još bio pri stavu da im se isplati emitirati u HD-u.