5 najvećih marketinških trikova

Marketinški trikovi su spoznaje, koje marketinškim stručnjacima olakšavaju život, a potrošačima stvaraju fiktivne dodatne vrijednosti proizvodima, zbog kojih neke kupuju više od ostalih. Do tih se spoznaja, s marketinške strane, ponekad dolazi opsežnim brainstormingom, a ponekad se stvari doslovno stvore same od sebe. Kada potrošači shvate da je njihova potrošnja bila temeljena na lažima, izmišljaju se novi trikovi… i tako u krug. Ova lista počinje nekim bezazlenim primjerima, a završava jednom od, ukoliko je vjerovati kontraverznom dokumentarcu, najvećih laži i prijevara dvadesetog stoljeća, koja traje još i danas.
 

5. Milijarde boja

 

 
Sigurno ste, kupujući vaš novi tanašan televizor, pored ostalih oznaka koje vam kao običnom potrošaču ne znače ništa, primijetili i onu od npr. 28 milijardi boja. U tom trenutku vam se iznad glave upalila lampica: “Ah boje… pa to znam! Više je sigurno i bolje!” – i automatski je po vašem površnom sustavu vrijednosti, pobijedio onaj sa više boja, a vi ste se sa smješkom uputili kući, ne znajući da ste zapravo prevareni, jer vaše nesavršeno ljudsko oko vidi “samo” 256 nijansi sive ili otprilike 16,7 milijuna boja.
 

4. Pozlaćeni HDMI kablovi

 

 
Autosugestija je gadna stvar, a do svog vrhunca dolazi kada kupite kabel od skoro “soma” kuna, i uvjeravate se da vam je na vašem velikom televizoru puno bolja slika naspram onog prijašnjeg kabela za stotinjak kuna. Ove se egzibicije posebno ne isplate ukoliko imate TV i ostalu opremu srednje klase ili kada vam trebaju kablovi kraći od 10 metara, jer tada nećete imati ni teoretske šanse vidjeti razliku. No i na skupim sustavima ostaje činjenica da je kod digitalije 0=0, i 1=1, bez obzira kakav kabel imali.
 
Kupite običan HDMI kabel, a zlato ostavite za narukvice i ogrlice.
 

3. Megapikseli

 

 
Nakon dva bezazlena primjera, dolazimo do onih gdje se zaista počinje vrtjeti velika lova. Još od samih početaka digitalne fotografije, termin koji se u foto svijetu najviše ističe su megapikseli. To je isticanje na početku još i imalo nekog smisla, jer su pomaci od primjerice 1 do 2 megapiksela zaista rezultirali napretkom u kvaliteti slike, ali i njenim očiglednim povećanjem.
 
No barem što se kompakata tiče, sve negdje iznad 5 megapiksela, predstavljalo je čisti marketinški trik, koji se zapravo stvorio sam od sebe. Prosječni su korisnici, ne poznavajući fotografsku terminologiju poput blenda, ekspozicija i osjetljivosti filma; prihvatili megapiksele kao ultimativni benchmark.
 
Priča oko megapiksela na foto aparatima u suštini je prilično jednostavna. Za kvalitetu slike na digitalnim foto aparatima zapravo je najbitnija veličina senzora, koju su proizvođači, zbog očitih razloga vezanih uz kompaktnost uređaja, prisiljeni zadržavati konstantnom ili čak smanjivati. U isto vrijeme javlja se tržišna potreba za povećavanjem broja megapiksela, što u prijevodu znači povećavanje broja foto-osjetljivih elemenata na jednako velikom prostoru, koji po prirodi stvari jednostavno ne mogu raditi jednako efikasno, a slika postaje nejasna i puna šuma.
 
Pravi primjer koji u potpunosti potvrđuje ovu priču je činjenica da je Canon stao na kraj toj besmislenoj utrci, te u svojoj G seriji kompaktnih foto aparata nedavno smanjio pikselažu sa 14 na 12 megapiksela, usprkos početnom očajavanju korisnika.
 
Činjenica koju marketinški stručnjaci toliko nevoljko prihvaćaju još uvijek stoji – kod fotoaparata je zaista bitna veličina.
 

2. Greenwashing

 

 
Društveno odgovorni marketing već je duže vrijeme jedan od primarnih alata za čišćenje uglavnom vrlo prljave savjesti velikih korporacija. Greenwashing je za razliku od prethodno spomenutog društveno odgovornog marketinga, puno uži pojam, ali je po svemu sudeći izuzetno efikasan.
 
Ukratko , Greenwashing je ispiranje mozgova potrošača koji imaju donekle izraženu empatiju na okoliš. Manifestira se iznošenjem uglavnom potpuno nepotrebnih i nerijetko neistinitih podataka o proizvodima, a sve u svrhu stvaranja percepcije povećane brige za okoliš od strane proizvođača.
 
Kompanije tako još uvijek nastavljaju čitav proizvodni proces u starom stilu. Ispuštaju štetne ispušne plinove iz tvornica gdje proizvode svoje proizvode, pakiraju iste u neprikladnu ambalažu koju kasnije ne zbrinjavaju na adekvatan način, ali u isto vrijeme prilagođavaju čitav marketinški miks (posebno promociju) toj sve popularnijoj zelenoj boji. Prevareni potrošači tako misle da se kupnjom proizvoda brinu za okoliš, a zapravo potpomažu njegovom ponovnom onečišćenju.
 

1. Flaširana obična voda

 

 
Ovog zadnjeg primjera nije dostojna ni ona dobra stara izreka “prodavanje magle”. Krajem prošlog stoljeća, netko se pametno dosjetio: “idemo uzimati običnu vodu, i prodavati je po tisuću puta većoj cijeni”. Taj je (naravno američki) san itekako uspio. Danas se diljem svijeta, obična voda izuzetno uspješno prodaje u plastičnim bocama uz slogane poput “100% pure water”, iako ju gotovo svi još uvijek imamo u slavinama, praktički besplatno.
 
To možda ne bi bilo toliko paradoksalno, da su dvije spomenute vrste vode iste, ili barem slične kvalitete. Ali nisu, i to u korist najobičnije vode iz slavine! Za razliku od flaširane vode, čije se kontrole izvršavaju svakih nekoliko mjeseci, voda iz slavine se zbog zakonske regulative kontrolira desetak puta dnevno, a rezultati se za razliku od flaširane vode, uvijek objavljuju javno. Drugim riječima, dok se vodom iz slavine gotovo ni teoretski ne možete otrovati, plastika od koje se izrađuju boce (uglavnom PET), dobiva se iz nafte, a nakon dužeg stajanja može reagirati sa vodom, ostavljajući u njoj otrovne sastojke.
 
Posebno otrovan sastojak je Bisfenol A, estrogen koji se koristi u proizvodima čija je ambalaža načinjena od polikarbonatne plastike, poglavito onim velikim uredskim bocama za vodu u automatima, ali i dječjim bočicama. Njegovim zagrijavanjem, ali i običnom uporabom, postoji također vrlo velika mogućnost reagiranja s vodom.
 
Što se pak ekološkog aspekta tiče, tek se polovica spomenutih boca u svijetu zaista reciklira, što i nije toliko loša brojka, budući da Amerikanci recikliraju tek bezobraznih 20%. Hoće li zaista znanstvenici budućnosti u zemljinoj kori otkrivati slojeve plastike?
 
I šećer na kraju, da dobijete dojam kakav je ovo zapravo sjajan marketinški trik. Coca-Cola i Pepsi svoje vodene brandove pune sa najobičnijom vodom iz slavine, a Pepsi je tu činjenicu čak i besramno istaknula na ambalaži.
 
Sve je ove činjenice iznio dokumentarac “Tapped” (2009), koji je posebnu pozornost bacio na testove vode koje su proveli u Americi, gdje se flaširana voda koristi puno više nego kod nas.
 
S druge strane, u Hrvatskoj se takvi testovi nikad nisu proveli, pa je suludo samo pretpostavljati o njihovim rezultatima. Još jedna činjenica koja ide u korist domaćim tvrtkama je ta da barem sve svoje vode barem pune na pravim izvorima.
 
Ipak, sljedeći puta kada odlučite kupiti “100% čistu izvorsku vodu” u boci, razmislite malo koliko vam se to isplati za novčanik ili još bolje – za zdravlje.