Je li Westgate uistinu tako daleko?

Ako ste gledali District 9, sigurno vam je za oko zapeo ogroman svemirski brod koji se krajem 80-ih godina (prema priči iz filma naravno) stvorio nad nebom Johannesburga i tamo ostao do daljnjega. Od prvog trenutka kada se tamo smjestio, nadlijetali su ga helikopterima, zrakoplovima, promatrali sa svom mogućom dostupnom tehnologijom, ali do dana današnjeg nijednom stanovniku Južnoafričke republike nije bilo jasno zašto se taj mali zeleni pilot odlučio parkirati baš nad njihovim najbaseljenijim gradom.

Bez previše karikiranja, gotovo identična priča je i sa našim Westgate-om. Zdanje epskih dimenzija, takoreći preko noći stvorilo se pokraj jednog malog gradića u Panonskoj Hrvatskoj kojem praktički može parirati veličinom.

Na samom početku, potrošači su ga obilazili svojim automobilima dok im je vojnički organizirano osoblje ukazivalo gdje da se parkiraju, kako bi stvorili što idealnije uvijete za realiziranje bilokakvog oblika impulzivne kupovine. I tako je to trajalo jedno vrijeme. Svi su kupovali kao da će taj fatalni „brod“ svakog trena nekamo odletjeti.

No nije odletio „brod“, već potrošači. Sve se odvijalo po principu, dođoh, vidjeh, kupih… ali ne vratih se. I zaista, zašto se potrošači tamo ne vraćaju? Dok nam West Gate, razmišljajući na glas preko svojih plakata,  jasno daje do znanja da nije tako daleko, vragolasti potrošači to jednostavno odbijaju percipirati.

Ili im se jednostavno ne troši vrijeme i daje ekstra 50kn za benzin, za stvari koje  prilično komotno mogu obaviti u drugim, malo bližim trgovačkim centrima. Istina je da oni nemaju klizalište, i to u doba kada bi u čik pauzi između peglanja kartica svi mi vrlo rado odigrali malo hokeja na ledu, te da si ne mogu priuštiti luksuz da je njihov limeni ljubimac parkiran na mjestu označenim sa brojkom, slovom i za svaki slučaj bojom; ali služi ispunjavanju onog primarnog cilja radi kojeg su i došli – kupovanju.

[ad#ad-2]

I nemojte me krivo shvatiti. Westgate je projekt uistinu fascinantnih razmjera sa primjerice fantastičnom arhitekturom, ali „uzalud vam trud svirači“ u ovako maloj zemlji sa više od 300 tisuća nezaposlenih. On bi jamačno doživio vrlo velik uspjeh u SAD-u, gdje je kultura potrošača takva da je sasvim normalno sjesti u pick-up i napraviti 50ak kilometara do najbližeg mall-a, ali kod nas je, usprkos potpuno izopačenom načinu razmišljanja oko zaduživanja, barem zasad situacija bitno drugačija. Hoćemo li naš „svemirski brod“ i dalje posjećivati samo radi kuglane i prežderavanja sushi-em za 100kn, ostaje tek vidjeti.