Nedjeljni blogpost #4 – “A zašto me ne pratiš?”
Budući da mi je jučer izostala tek novonastala rubrika „Tvitrervju“, naprosto iz razloga što sam umjesto postavljanja pitanja svojim cvrkutavim prijateljima, u njih radije odlučio ispucavati kuglice boje (…ali to je sasvim jedna druga priča); nadoknaditi ću dozu opsjednutosti tom društvenom mrežom ovim nedjeljnim blogpostom.
U browsanju gro tviteraških aplikacija i servisa, još sam davno nabasao na servis koji ispisuje sve one tviteraše koje vi pratite, ali oni vas ne. S obzirom da tada još nisam razumio koncept Twittera, H8-ao sam sve ljude koji nisu uzvraćali moje praćenje.
No nakon jednog vremena, došlo mi je iz monitora do glave, i shvatio sam se koncept Twittera nipošto ne zasniva na onom pravilu „pratim ja tebe – pratiš ti mene“. Uostalom, upravo sam zbog tog koncepta i pobjegao s Facebooka.
Moj kolega Eniac, prije par mjesec dao je jadan savršeno smislen komentar na ovom blogu, u kojem je ukratko komentirao da je Twitter servis kakvim si ga stvoriš. Korisnik sâm bira druge tviteraše koji ga zanimaju zbog njegovih specifičnih preferencija u nekom području. I to je cijela priča. Ne pratiš ljude jer imaju lijep avatar, kulersku biografiju, točne geografske koordinate uz username (to nikad nisam shvatio, ali pretpostavljam da su to neki od zatvorenika u kućnom pritvoru), puno ikseva u imenu, itd…
Činjenica da neki tviteraši idu i u ekstreme ne-praćenja ljudi s kojima se druže u pravom životu, samo dodatno pojašnjava ovo gore rečeno. Evo i malo konkretnijeg hipotetskog primjera.
Maja se bavi vrtlarstvom. Odlična je u tome. Prati je 7K ljudi, stalno daje savjete kako zalijevati cvijeće, presađivati u veće vaze, pripremiti za zimu, i sve one stvari koje cvjećari valjda rade. Uz to, zanima je i fotografija, ali nikad svoje fotografije ne stavlja na Internet.
Peru s druge strane također interesira fotografija, ali nema zaista nikakve afinitete prema uzgajanju cvijeća. Maja zato prati Peru, ali Pero nju, iako su najbolji prijatelji – ne prati, naprosto iz razloga što on od toga zbog svojih preferencija nema nikakve koristi. Dapače, ima totalno negativan efekt šuma u komunikacijskom kanalu, dok ona s druge strane ima korist, jer Pero non-stop tvita neke tutoriale o fotografiji. Upravo zbog gore navedenog, dobivamo followere, a ne prijatelje.
Da zaključimo. Neki tviteraši dodaju ostale „ko mašine“, neki pokušavaju održavati razuman omjer 1:1, a neki jednostavno prate ono što ih zanima, ne koncentrirajući se na osobe koje tvitaju, već na same tvitove. Iako je ova zadnja varijanta zapravo najlogičnija, kako god pratili vaše tviteraše, na to imate apsolutno pravo, jer kao što sam već napomenuo – Twitter je mreža kakvu si sami stvorite.
Ne smije nikad biti ljutnje na Twitteru ako te netko ne prati, i to svi moramo shvatiti. Ako želiš da te netko prati, budi mu zanimljiviji.
Dobar članak. Od sad ga budem linkao frendovima jer večini nije jasna upravo ova razlika i prednost Twittera naspram Facebook :)
U zadnjem PlanuB ekipa raspravlja (Blogosfera) o kulturi praćenja ljudi na Twitteru :) Pa vidi :)
Odličan članak…i da, slažem se da ne treba biti ljutnje ako te netko ne prati, ipak za to treba drugima dati dobar razlog