Ode nam i Costa?

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu, u kojoj je Subway, američki lanac brze prehrane, uspio propasti. Zapravo, kladio bih se da smo i jedini, barem u Europi. No nakon Subwaya dolaze i nove žrtve.

Costa Caffee, londonski lanac, kako bi to kod nas rekli „kavana“, koji je počeo s radom 1971. godine, 2009. odlučio se proširiti i u Hrvatsku. I kao što su prije već skoro petnaest godina ljudi skoro zatvorili tramvajski promet u Jurišićevoj samo da bi ušli u prvi McDonalds u Hrvatskoj, i oko ovoga se stvorila određena medijska pompa. Tako sam u svom omiljenom časopisu imao prilike čitati o ovoj britanskoj kopiji Starbucksa, i moram priznati, svidjelo mi se.

Čak mi se i svidio osjećaj da je kava skoro duplo skuplja nego u drugim „kavanama“ iako nije ništa bolje kvalitete (realno gledajući čak i osjetno manje). Svidio mi se jer sam, kao i ostala gospoda u toj „kavani“, nadoplatom iznad kvalitete kave zapravo kreirao svoj uzvišeni status. Nije me ni smetalo što za svaku narudžbu moram odlaziti do šanka, jer time ispadam europskiji od „budala“ kojima konobar, šećući od stola do stola, na lošem engleskom objašnjava „ovo vam je selfservis“.  Niti me je smetalo čak ni što ti isti, ne baš previše ljubazni konobari, od mene prave budalu, radeći mi kavu pred nosom  na potpuno isti način kao i ja kod kuće, i za to naplaćuju spomenutu cijenu.

Da,  i Costa propada, ili kako je to ovaj puta ljubazna konobarica iz poslovnice u centru rekla, sele se. Da li se sele iz Hrvatske, ili samo sele poslovnicu, to ćemo tek otkriti, ali ako gledamo po primjeru Subwaya, česta seljakanja definitivno nisu prikaz poslovnog uspjeha. Iskreno govoreći, kada sad sagledam cijelu situaciju i njihov princip rada, čudno mi je što su toliko i izdržali. Naprosto mi je nevjerojatno da usred ljeta potencijalne mušterije pune svaki kutak slobodne terase i čekaju kavu, dok već spomenuti konobar hoda od stola do stola i svojim stavom zapravo tjera ljude iz lokala. Oni koji prežive prvi eliminacijski krug, često odustanu od kave kada im „ljubazno osoblje“ uz njihov napitak standardno odluči ne priložiti šećer. Tako je ovo ljeto jedan gospodin demonstrativno izišao iz lokala, nakon što je ljutito pitao: „Što vi uopće radite? Miješate kavu?“.  Zapravo, imao je i pravo.

Drugi veliki promašaj sinuo mi je neki dan kada sam i osobno još jednom odlučio naručiti čuveni veliki Cappuccino, nakon čega me konobarica pogledala kao da sam lud, provjerila je li dobro čula, te nakon mog potvrdnog odgovora jedva dosegnula najgornji dio police. Pa zašto uopće nudite proizvode koje očito nitko ne kupuje? Očito Britanci osim miješanja mlijeka i čaja imaju čudnih navika i s kavom, jer ne znam tko bi normalan pio skoro pola litre Cappuccina.

[ad#ad-2]

Kada sam po zadnji put prije par dana posjetio spomenutu „kavanu“, dočekali su me na ulazu, pitali što želim, uputili me za stol i rekli da će narudžbu sami donijeti. Na taj način se i Costa preko noći pretvorio u „kafanu“. Shvatili su da se svaka zemlja razlikuje, kako po cijelom spektru običaja i navika, tako i po običnim ritualima poput ispijanja kave. Shvatili su da ne mogu doći u zemlju gdje dio građana još uvijek ipak ne zna engleski, i ispisati spomenuti natpis na meniju, a onda još i objašnjavati na engleskom. Shvatili su i da prosječan hrvatski naručitelj uz kavu očekuje da mu se dade šećer. Nadajmo se da su shvatili na vrijeme. Šteta, bi bila da zauvijek odu iz naše male Hrvatske. Navodno su imali prilično dobre muffine.