Psihološka granica: Jeftin psihološki trik za skupo gorivo
Zadnjih nekoliko mjeseci, daleko najviše prostituiziran pojam u medijima je “psihološka granica” – ta zla pojava koja nam zadaje glavobolje, ali samo kada se iznad nje prelijevaju promjene cijena, pa makar one bile u lipama. Psihološka granica zapravo spada u pojam koji u marketingu zovemo psihološko određivanje cijena. Stvar je potpuno banalna – predmet koji košta 9,99 kupovati će više ljudi od onog koji košta 10 kuna. To je taj veliki “marketinški trik”, na koji padamo već desetljećima.
Ovaj pojam doduše često podcjenjujemo, govoreći kako je kao baš nama potpuno jasno da nešto zapravo košta upravo tu lipu više; no vjerujte mi, gro puta ste “prevareni” a da toga niste ni svjesni.
Baš sam se neki dan uključio u jednu zanimljivu raspravu gdje smo svi na kraju jednoglasno zaključili da spomenuto jednostavno nije pošteno, te kako bi nam blagajnice pri kupnji svakog zasebnog artikla morale vratiti onu spornu jednu lipu. Vjerujem da bi, kada bi se situacija jače zakonski regulirala, Rohatinski “dobio mlade”, jer zna da se većina kovanica od jednu i dvije lipe nalazi negdje u Manduševcu ili na dnu kanalizacija.
Što se pak goriva tiče, stvar je potpuno ista, osim što se kod goriva radi o dobru koji će potrošači u principu konzumirati isto, bez obzira na promjenu cijene. Također, ovo je i neiscrpna “novinarska” tema, jer će vam svakog drugog utorka i srijede, promjene cijena barem 3 vrste goriva, ukoliko ste malo sposobniji, donijeti barem 800 znakova “vijesti”.
Ta ogromna razlika između 9,99 i 10
Osobno mi pak nikad mi neće biti jasni ljudi koji spremaju poseban put do benzinske i natrag, ne bi li zapravo neplanirano dotočili 15-ak litara benzina i uštedjeli ravno četiri i pol kune, neznajući da su zapravo do tamo potrošili živce, pet kuna i svoje vrijeme.
No ova situacija je ipak najparadoksalnija zbog činjenice da se sporna fiktivna granica u medijima prezentira gotovo kao da “neki tamo ljudi prije ponoći toče benzin”, a govori se zapravo o tim istim ljudima koji čitaju članke nazvane po samoj fiktivnoj granici. Ljudi doslovno između redaka čitaju o tome koliko su “glupi”, jer im povećanje od par lipa mijenja cjelokupni pogled na stvari.
No nisam još naletio niti na jedan članak koji bi situaciju opisao kroz neki poluironičan ton, naglašavajući da je sporna granica zapravo u našim glavama. Pojam psihološke granica se tako koristi kao zlatna ključna riječ, koja se sa strahopoštovanjem dodaje u tagove, ne bi li članak možda bio malo čitaniji.
Na kraju vjerujem da većini pomalo zvučim kao Captain Obvious, no očito ne shvaćaju baš svi o čemu se radi, jer nemoguće je da toliko ljudi baš u ponedjeljak navečer ima prazan rezervoar.
[…] Kao psihologa, posebno me iritira kada mediji trube o “probijanju psiholoških granica”. Srećom, mogu slobodno sačuvati živce i baviti se drugim temama jer već postoji dobar tekst o toj temi. […]