Najtužniji, ali i najvažniji rođendan

Prvi dan godišnjeg. Budim se u 7:00 i trčim. Ne trčim inače, to je nešto što sam počeo u zadnje vrijeme da dodatno ojačam kondiciju. Taman tristo metara prije kraja mojih pet kilometara, zove me mama. Pomislim kako ću je nazvati nakon tih tristo metara, jer čemu kvariti ionako loš pace. U taj čas prolazi mi kroz glavu “a što ako je ono najgore?!”, no mislim si – zašto uvijek moram biti tako negativan i nastavljam trčati. Zove ona opet. Ovaj put se javljam. Sve sam znao već prema tonu prve riječi: “Hrvoje, umro je tata”.

To je bilo jučer. Danas mi je rođendan, vraćam se u Zagreb, otkazujem ljetovanje na Braču i žalim što sam unaprijed uplatio ljetovanje na krivoj strani otoka. U Bolu bi bilo nekako prigodnije.

Moj je otac već neko vrijeme bio bolestan. “Pa kako je taj čovjek uopće živ” pitali su se doktori na desetke puta, a zadnjih nekoliko tjedana, koliko je moj otac u bolnici, i po nekoliko puta dnevno. No da biste barem približno dobili odgovor na to pitanje, morate prvo shvatiti kakav je moj otac bio čovjek.

Prije sad već skoro deset godina, baš kad je dobio taj atipični infarkt, negdje oko pola noći, moj otac budi moju mamu i kaže joj: “gle ja ti imam infarkt, pa jel me hoćeš ti odvest u bolnicu ili da zovem dečke?”. Moja mama ga je naravno odvezla, dolazi u bolnicu i prima ga neki mlađi doktor. “Vi ste u redu, možete doma” – kaže ovaj. Nakon dužeg objašnjavanja, vjerojatno zbog nekog respekta kad je shvatio da je i moj otac liječnik s malo više utakmica u nogama, ovaj ga ipak ostavlja na promatranju preko noći. Ujutro, kad su dobili test nekih enzima, potvrđen je infarkt i hitno ga voze na operaciju i ugrađuju šest stentova (prstenova koji šire krvne žile).

Nakon toga, istog trena prestaje pušiti, iako se dotad cijeli svoj život šalio na račun “meni bu se dimilo i iz groba”. Ovo je naime školski primjer učenja na vlastitim greškama. Jebeš svo iskustvo i medicinski fakultet, ali kad se nešto ovakvo dogodi tebi, tek tad shvatiš koliko je sati.

Moj je otac bio mršaviji čak i od mene. Gledajući prvih pet uzroka smrtnosti u republici Hrvatskoj, za njih četiri je kriva debljina. Ovaj peti je karcinom pluća. Mislite da ga nije dobio? I to onaj najzeznutiji, mikrocelularni. Njega su pak otkrili prije četiri i pol godine, kad su s nekim ultraosjetljivim strojem skenirali i pluća, nakon što su otkrili još jedan karcinom u usnoj šupljini. To jutro je u smjeni bio neki njegov bivši kolega, inače kao jako oprezan lik, koji je napravio sken i do pasa, što se kao inače baš i ne radi. Taj sken je pak otkrio i treći karcinom, toliko velik, da je cijeli bubreg, zajedno s nadbubrežnom žlijezdom, morao van.

Tog početka 2017. sjećam se zapravo dosta u magli. Nakon bombardiranja stresovima koji su u naletima dolazili svakih par dana, došla je i jedna drugačija vijest. Ima tri primarna karcinoma!

Tu sam rečenicu tad gotovo u deliriju govorio prijateljima, na čijim se licima jasno moglo vidjeti da su mislili da sam se pozdravio s pameti. Ali vijest je zapravo bila dobra. To je značilo da postoji šansa da karcinom(i) još nisu metastazirali.

Ali neki jesu. Ostao je i bez druge nadbubrežne, a i na plućima je imao neke kvržice koje su se činile sumnjive. Napravili su biopsiju, ali ništa. I opet ista priča kao i ono s infarktom: on je mislio da nešto ima, doktori su tvrdili da nema. Ali ipak su napravili još jednu biopsiju. I opet nema ništa. I tako šest puta, i vidi vraga – ipak ima. Bila je to još jedna metastaza s bubrega.

Ako ste kroz ovo stekli da pričam o nekom sebičnom liku koji samo filozofira, ispričavam se. Moj otac bio je sve osim toga. Mislim da ću ga najviše pamtiti po situacijama kad sam bio u osnovnoj i srednjoj školi, a on je dolazio doma nakon noćne službe. Cijeli svoj radni vijek, radio je kao doktor na Hitnoj pomoći Zagreb. Mnogi ljudi to ne znaju, ali Hitna je samo jedna. Sad je smještena u onoj lijepoj, iako potpuno nefunkcionalnoj zgradi u Heinzelovoj, a doprije desetak godina, bili su u Đorđićevoj. Desetak dežurnih ekipa koja se sastoji od medicinskog tehničara, vozača i doktora, patrolira svaki dan po gradu i pomaže ljudima. Zamislite da se Batmana, Supermana i Spidermana, voze u žutom kombiju u bijelim kutama. To su oni. Heroji koji spašavaju živote.

Moj otac je spašavao živote uglavnom od 3 popodne do 8 ujutro sljedeći dan. Ako je taj dan padao na nedjelju ili blagdan, radilo bi se dvadeset i četiri sata. Nije volio raditi ambulantu, ali ni telefon (ne znam ni jeste li znali ovo ali svaki put kad nazovete 194 javlja vam se doktor) jer bi ga samo naživcirali pozivi građana.

Istina, jako puno poziva za Hitnu pomoć uopće nisu hitni, ali on bi, iako bi se naživcirao, ipak slao kola. Kolege su za njega čak imale i nadimak, ne mogu se sjetiti kako je išao, za nekog tko šalje kola za sve. A upravo bi telefon ponovo primio u ruke kad bi došao iz noćne službe, pokušavajući ući u trag sudbinama ljudi kojima je protekle noći pokušao spasiti život. I tako trideset i pet godina.

A proteklih pet godina, upravo je sebi pokušavao spasiti život.
Lako je sad staviti na papir dijagnoze i popisati uzročnike iz kojih će odmah isplivati to prokleto pušenje, ali ja mislim da je mog tatu najviše koštalo što je toliko brinuo za druge. Često je govorio da su biti svećenik i liječnik pozivi; ostalo su zanimanja.

I znam što sad mislite: je li ovaj poziv vrijedan te muke? Ja mislim da jest. Svatko tko nešto zna o životu, zna da svo zadovoljsto u životu proizlazi iz neke vrste muke. Yin i Yang. Puno dobroga s malo lošeg i puno lošeg s malo dobrog. I tako u krug. Nešto što vas jako mući pa onda to riješite i sretni ste.

E sad zamislite da je taj problem nečiji život i vi ga riješite. Za nekoga. Utječete na nekoga i spasite im život. I tako stotine ili tisuće puta. Utječete i na sebe, često i negativno, jer sav taj napor mora odnekud doći, ali trud se isplati jer rezultat je nemjerljiv. I važan.

Mog tate više nema, ali svu ljubav koju je dao drugima, dobio je i natrag. Gledam parove u penziji kako obilaze hotele po našoj obali. Drže se za ruke i pijuckaju vino vrsta koje većina nas ne zna ni pravilno izgovoriti. Vidi se da se vole i da im je lijepo. Ali prihvatiti u potpunosti nečije vrline i mane, držati ih kao kap vode na dlanu kao što je moja mama držala mog tatu, osjeti jako malo ljudi. I iako je jako teško i tužno, na neki način je i jako lijepo.

Tužan sam jer više nemam tatu, ali sretan sam što sam imao takvog tatu.

Kažu neki da muška djeca postaju muškarci tek kad im umre otac. Ima tu nešto. Danas slavim točno pola godina koliko je on doživio. Vrijeme je da si počnem postavljati pitanja po čemu će jednog dana mene ljudi pamtiti. Jer i ja ću umrijeti. Možda ko on, možda sa sto, a možda i prije njega. Ovo nisu tužna pitanja. Ova pitanja su realna, ali i inspirirajuća.

Ako imate roditelje, ma kvragu, ako ih i nemate, pogledajte bar njihovu sliku, sjetite ih se, onda pogledajte sebe i pitajte se po čemu će vas ljudi pamtiti i što se dobro od njih pokupili. Ja znam što ja jesam.

Ovo gore je jedina fotka koju imam s brača. Ne vidi se bol jer je s druge strane.