Druga hrvatska internet revolucija
Neću se sad praviti pametan i nagađati tko je objavio registar. Neću niti politizirati i obrazlagati zašto bi ga trebalo objaviti. Reći ću samo da je to jako, jako loše, ali ne zbog stvari koje se događaju, već koje bi se vrlo lako mogle dogoditi. Kako to obično biva, u ovoj cijeloj priči najmanje se brinemo oko činjenice da u ovoj državi, počevši od loše sklepanih cijevi u bezbrojnim novogradnjama, očito sve može procuriti.
No pustimo crne teme, njih ionako inače ima na pretek. Skoncentrirajmo se nakratko na pozitivnu stranu ovakvih situacija.
Sjetimo se 2004. godine, kada smo zbog jedne poznate glumice (koja je prije snimanja filma bila i pjevačica – stalno naglašavam, ali ekipa nikako da popamti) svi od reda naučili što su, i na kojem principu rade torrenti i P2P mreže, kako izbjeći prevare sa dial-up pristupom na Internet; ali i neke stvari van internetske domene, kao na primjer – koji je najbolji format za kompresirati 10ak minuta videa, te zašto se običan divx ne možete čitati na normalnom DVD playeru.
Od 2004. godine mnogo se toga promijenilo. Za 70-ak megabajta spornog videa prosječnom korisniku više ne trebaju sati i sati skidanja kao s pomoću tada aktualnog ISDN-a. Danas dobro znamo što su torrenti, donekle vladamo i najnovijim pojmovima poput društvenih mreža, ali još uvijek brkamo pojmove blogera i hakera.
Kada sam krajem prošle godine primio iznimno mi dragu VIDI-jevu nagradu, rekao sam (ako se dobro sjećam) da je za mene blog odličan alat za produbljivanje i širenje vlastitih interesa, te kako bi ga svatko trebao imati. Bio sam sretan, ali ne samo zbog činjenice što doma nosim pozlaćeni kipić, već zato jer sam vjerovao da će se stvari kod nas brzo promijeniti, i da ćemo evolucijom weba dobiti kulturu ljudi koji će htjeti iznositi svoja mišljenja i komentirati ih s drugima, te tako sinergijskim učinkom profitirati saznavanjem kvalitetnih informacija, bez obzira o kojoj se temi radilo.
No kada gledam naše medije, ispod površnog sarkastičnog smijeha, zapravo me oblijeva tuga. Jednostavno mi je nevjerojatno da se u vremenu u kojem živimo, ljudi koji „se znaju služiti tehnologijom“ naprosto stigmatiziraju. Zašto je danas, toliko godina od prve komercijalne žice koja nas je spajala s morem informacija, maksimum do kojeg većina dolazi forwarduša na mailu, klip na youtubeu (il onom drugom crveno obojanom sajtu) i grupa na Facebooku (što smiješnijeg naziva).
Jesmo li mi uopće svjesni u kakvoj utopiji zapravo živimo? Jesu li naši roditelji, ili još bolje, djedovi i bake mogli u par sekundi „proguglati“ bilo što im je u tom trenu palo na pamet? Pretražiti tisuće članaka u bazama podataka u 2 kliktaja mišem, dok su njihove generacije za to danima čamile u knjižnicama? Iznijeti svoje mišljenje o nečemu i u realnom vremenu kroz komentare drugih korisnika započeti diskusiju – s korisnikom na drugom kraju planete? Nisu.
No umjesto da iskorištavamo danu tehnologiju, mi i dalje radimo gore spomenute radnje, a kada dođemo do zida, stvari koje očito ne razumijemo, poistovjećujemo s velikim pojmom „fuj Internet“. (Upravo me iz tog razloga cijela ova priča podsjeća na ovu epizodu southparka).
I već vidim da će se opet dogoditi isto. Ljudi o kojima pričam, nikad neće ni otvoriti ovaj članak (jer blogeri su ljudi koji pišu svoje dosadne dnevnike na internetu, ili kako smo jučer naučili – L33t hackeri), a točno pola hrvatske populacije za čitanje neće imati ni teoretsku šansu.
Iskreno se nadam da ćemo u trećoj hrvatskoj Internet revoluciji bolje proći. Do tada, ponovimo gradivo:
Server (hrvatski – poslužitelj) – Računalo koje služi kao poslužitelj svoje resurse daje na raspolaganje računalima što djeluju kao radne stanice u mreži. U lokalnoj mreži, računalo s administrativnim softverom za nadzor pristupa svim dijelovima mreže i njenim resursima.
Proxy poslužitelj – općenito to je računalo koje stoji između klijenta i glavnog poslužitelja kao posrednik.
Specifično, proxy poslužitelji najčešće se koriste za posluživanje web stranica, tj. uporabu Interneta. Postoji obični proxy i obrnuti (reverzni) proxy poslužitelji.
Jako lijep članak, no kao što si već rekao u postu – uglavnom će ga čitati ljudi koji već dobro znaju o čemu pišeš.
Iako svatko može naučiti šta god hoće na internetu, korisnici neće otvoriti (normalni) blog, niti će znati šta je to server, šta je to proxy, pa čak i šta je to operativni sustav; a kamoli o (svom) sklopovlju. To je realnost interneta – prepravili su ga ljudi koji jedva znaju upalit računalo, otić na youtube te na facebook. Da stvar bude još “smješnija”, pristup youtube i facebooku se uglavnom odvija preko google-a!
Nažalost, takvi ne znaju iskorisitit potencijal interneta te si olakšat rad – no neka; to im ide samo na štetu. I nek dalje pričaju šta god hoće, mi koji znamo bit ćemo u sjeni i podsmjehnit se na takve komentare i ispade.
Odličan članak! Točno si napisao ono što se meni u glavi mota već neko vrijeme.
Uz to što si napisao, mene brine i strah jednog prosječnog čovjeka od novih tehnologija koje bi mu učinile život jednostavnijim i jeftinijim, ali on/ona je prije 20 godina naučio/naučila koristiti nešto i njima je super, to je problem. Trebalo bi početi sa sustavnim informatičkim opismenjivanjem svih, jedino tako možemo napredovati.