Politička propaganda ulaska u Europsku uniju

Već sam tvitnuo kako mi je uzaludno raspravljati o ulasku u EU u 140 znakova. Iskreno, uzaludno mi je čak i u nekoliko kartica teksta.
 
Ući, ili ne ući u Europsku uniju, pitanje je na koji bi svaki građanin trebao odgovoriti samostalno, bez ikakve sugestije, a kamoli prisile okoline.
 
Upravo zato, elaboriranje mog stava, ma kakav on bio, ne bi imalo nikakvog smisla. Čak i da imam kredibilitet veći od autora nekog marketinškog bloga, razglabanje ovakve odluke vrlo bi se vjerojatno pretvorilo u šumu pluseva i minuseva, od kojih bi i moja vješta profesorica iz matematičke gimnazije teško otkrila krajnji predznak.
 
Uvjeravanje od strane poznatih osoba upravo je zato također pogrešno, a ponekad ispada i smiješno. Druga je stvar kada me pred TV ekranom Blanka Vlašić suptilno pokušava uvjeriti da je Studena najzdravija voda koju možemo piti, a drugo je kada nas netko, samo zato što je poznat, uvjerava zašto baš on/ona želi/ne želi ući u Europsku uniju.
 

 
Ustvari, jedna od rijetkih osoba za koju smatram da ima kredibilitet dati svoje mišljenje o referendumu jest “ministrica vanjskih poslova i ovog drugog o čemu trenutno pričamo”. Šteta što je taj kredibilitet uništila s par prilično nepromišljenih ispada u medijima.
 
No pustimo politiku. Ovaj post pišem zbog jedne zapravo česte oglašivačke situacije koju, koliko pamtim, nisam još obradio.
 
Dosta se prašine naime dignulo oko propagandnih TV spotova za ulazak u Europsku uniju. Kad kažem propagandnih, mislim baš na to – propagandu, i to onu pravu, političku.
 
Sjetite se da se promidžbeni program, tamo negdje do ranih 90-ih (zaista ne znam točno do kada, ali cijenio bih da netko “stariji” napiše u komentarima), zvao “ekonomsko propagandni program” ili “EPP”. A onda su naši mudri jezikoslovci i stručnjaci ostalih domena, odlučili da “propaganda” ima previše negativnu, po nekima komunističku konotaciju, te se previše veže sa pojmom politike, s kojom čini upravo taj najsmisleniji pojam “politička propaganda”.
 
No spotovi što su se zadnjih mjeseci vrtjeli po domaćim TV ekranima zapravo imaju jednu uglađenu, finu, rekao bih čak i idiličnu notu. No imaju i jedan problem. Dobar dio publike smatra ih jednostavno… primitivnima.
 

 
Ovo je, kao što sam već napomenuo, zapravo dosta česta marketinška situacija, u kojima se promatrač jednostavno ne prepoznaje u oglasu, jednostavno zato jer ne pripada ciljanoj skupini. No tko onda pripada ciljanoj skupini?
 

Sve je to ok, ali što to predstavlja mojoj baki?

 
Ovo pitanje mi je, još negdje u počecima pisanja bloga, postavio moj kolega Ivan Brezak Brkan. U konkretnoj situaciji radilo se o tekstu koji je stajao uz RSS feed, no primjenjivo je u gotovo svim tipovima oglasa.
 
Konkretno, u našoj situaciji, trebalo je SVIMA objasniti zašto bi bila dobra ideja ući u Europsku uniju. Reći jezikom kojeg svi razumiju. Zaista ne želim ovime nikoga uvrijediti, ali ne razumije sav puk riječi koje svakodnevno gledamo u dnevniku u rubrici “vijesti iz svijeta”, pa na kraju zašto bi i morao?
 
Logika ove situacije je ta da će oni “upućeniji” u stanje stvari jednostavno ignorirati TV oglase jer ionako već znaju za što će glasati; dok će oni neupućeni, naučiti nešto novo.
 
Ipak, kad podvučemo crtu, ostaje pomalo gorak okus u ustima zbog već spomenutog kostura u ormaru zvanog politička propaganda, ali s druge strane, ovakve su mjere prijeko potrebne jer će, ako ništa drugo, barem ponukati već poslovično inertan puk da u nedjelju izađe iz svojih domova i glasa za prvenstveno svoju budućnost. Za što će glasati, svatko odlučuje sam za sebe, jer upravo je to prava slika demokracije kojoj svi toliko težimo.